Lewis Hamilton stigao je do pole positiona za Ferrari ispred Georgea Russella na način koji na prvi pogled djeluje neobično: bez najbržeg vremena u bilo kojem sektoru. Ipak, za prvo mjesto na startu presudan je zbir svih sektora, a ne broj pojedinačnih rekorda.
Takav rezultat nije paradoks. Vozač može u svakom dijelu staze biti vrlo blizu najboljeg vremena i na kraju sastaviti brži krug od konkurenata koji su u jednom sektoru briljirali, ali u drugom izgubili više nego što su prethodno dobili.
Hamiltonov uspjeh zato u prvi plan stavlja cjelovitost kvalifikacijskog pokušaja. Najbrži sektor jeste pokazatelj brzine na određenom dijelu staze, ali sam po sebi ne garantuje najbolju startnu poziciju. Vrijednost dobija tek kada se uklopi u ostatak kruga.
U tome leži i opasnost pretjeranog forsiranja. Kasnije kočenje ili agresivniji ulazak u zavoj mogu donijeti malu prednost, ali i narušiti putanju ili izlaznu brzinu. Dobitak na jednom mjestu tako se može pretvoriti u veći gubitak već u nastavku kruga.
To nije dokaz da je Russell upravo na taj način izgubio duel s Hamiltonom. Bez detaljnih vremena i poređenja njihovih pokušaja ne može se pouzdano odrediti gdje je nastala odlučujuća razlika. Može se, međutim, zaključiti da Hamiltonu za prednost nije bio potreban najbolji pojedinačni sektor.
Ferrarijev pole position tako nosi jednostavnu kvalifikacijsku pouku: cilj nije osvojiti svaki dio staze zasebno, nego najbrže povezati cijeli krug. Hamilton je u tom konačnom zbiru bio ispred Russella, a upravo je taj zbir jedini koji određuje osvajača pole positiona.
